Život, prije i poslije

Mediha Šehidić

23. august 2018

Imam, kao i svi moji sunarodnici, život koji se dijeli na onaj prije i onaj poslije rata.
Imam, kao i 25 miliona ljudi na svijetu koji su oboljeli od raka, život koji se dijeli na onaj prije i onaj poslije dijagnoze.
Imam veliku mogućnost da umrem od raka kao što to svake godine čini 7 miliona ljudi.

Pa, šta?! Ništa. 
To sam i sama sebi rekla onog dana kada sam postala član i broj ove statistike.
Za mene lično i nije neka šteta. Šteta je djece i mladosti koja čini ovu statistiku! To je šteta i tu nema utjehe.

Čega mi je žao?
Samo mog djeteta i njenog djeteta... jer znam, ako brzo odem da ću joj ostaviti neizmjernu prazninu i bol. Falila bih, znam to, i onoj maloj Bogdici. Jer, energetski, ostala bi uskraćena za cijeli jedan kosmos ljubavi koja graniči za ludilom.

Čega mi je još žao?
Žao mi je što sam jurcala za poslom, za egzistencijom, što sam se bavila nebitnim ljudima i nebitnim stvarima... i što nisam, to dragocjeno vrijeme provodila sjedeći i gledajuću u svoje dijete; dok spava, dok jede, dok pije, dok se igra, dok uči...
Kad kucne i prigusti, kad se oči počnu sklapati pomisliš kako se nisi nagledao onoga što voliš, a kako si pregledao i po milion puta sve ono što ne voliš i što te ne voli.

Zašto ovo govorim?

Zato što me u ovom životu poslije dijagnoze samo dragi Bog može i smije provocirati!
Zato što mi se samo dragi Bog smije i može obraćati kako mu volja i želja!
Zato što nema tog bića kojem ću u ovom produžetku (ma koliko trajao) dozvoliti da mi se obraća kao govečetu, da mi zapovjeda, da bude ciničan, zajedljiv i provokativan prema meni.
Može jednom, pa i dva puta... ali, više ne može!
Jer, u ovom životu poslije rata (koji me malo čemu naučio), i poslije dijagnoze (koja me mnogo čemu naučila) znam da mi prijatelj nije i ne može biti NIKO, ali baš NIKO ko želi da prospe svoj otrov po meni, da mi malo spusti, da me malo spusti, da me osudi, da mi presudi, da me nasekira... jer ne ispunjavam očekivanja.
Posebno očekivanja kojekakvih virutalnih perverznjaka!
I književne "gospode".
I svih ostalih koji ne shvataju da nemam etiketu sa cijenom na sebi. Imam ovaj jedan ostatak života i u njemu mi niko neće seruckati kao golub, a ja hodati i čistiti za njim kao Marica Hrdalo.
Pa, sve da mi sada kažu: Još dva dana...

Dakle, ako su i dva dana, onda neće biti po aršinima drugih, nego po mojim, ma koliko se to svekolikom puku činilo glupim, zadrtim i besmislenim.
Postoji samo Jedan koji nas sve lupa i ulupljuje i ne zove se Čovjek.