Mediha Šehidić
17. august 2018
 |
| BNP Zenica, photo Muamer Kajić |
Prije nekih 30-tak godina tete iz vrtića u kojem je boravila moja kćerka odlučile su da dječicu vode u BNP (Bosansko narodno pozorište) u Zenici na neku dječiju predstavu. Sve po planu i programu, na radost dječice, a i nas roditelja. Radnja se odvijala u vremenima kad je pozorište bilo institucija.
Uglavnom, sredili smo i začešljali našu djecu, predali ih tetama i otišli na naša samoupravljačka radna mjesta.
Uglavnom, sredili smo i začešljali našu djecu, predali ih tetama i otišli na naša samoupravljačka radna mjesta.
Tog dana, na pauzi za doručak, iziđem iz kancelarije da nešto kupim i koračajući Titovom ulicom ugledah ispred grupu dječice, poredanih po dvoje u omanjoj koloni kako držeći se za ručice idu ka vrtiću.
Brže-bolje se sklonim iza ugla Robne kuće "Zeničanka" misleći kako nije dobro da me dijete vidi u tom trenutku jer bi, ako me primjeti mogla zaplakati i poželjeti da krene sa mnom, a ne nazad sa svojom malom četom.
Kako djetetu na cesti objasniti da mama nije u šetnji i da se upravo vraća nazad čuvati svoj samoupravljački posao, a nju će čuvati tek predvečer kad obje utihnemo od umora, postanemo dekoncentrisane i ošamućene... jedva čekajući noćni bandak da zaspemo snom svih samoupravljačkih pravednika!
Brže-bolje se sklonim iza ugla Robne kuće "Zeničanka" misleći kako nije dobro da me dijete vidi u tom trenutku jer bi, ako me primjeti mogla zaplakati i poželjeti da krene sa mnom, a ne nazad sa svojom malom četom.
Kako djetetu na cesti objasniti da mama nije u šetnji i da se upravo vraća nazad čuvati svoj samoupravljački posao, a nju će čuvati tek predvečer kad obje utihnemo od umora, postanemo dekoncentrisane i ošamućene... jedva čekajući noćni bandak da zaspemo snom svih samoupravljačkih pravednika!
Posmatrajući djecu, onako nježno, pomalo sjetno, pomalo ponosno, pomalo grižosavjesno i potpuno skrivena u sjeni, primjetih da na samom kraju male kolone moje dijete kljusa. Ne hoda! Kljusa!
Kljus! Kljus! Kljus!
Sasvim čudno zabacuje svojim nogama, a gornji joj se dio tijela klati, baš kao onaj visuljak na starinskom zidnom satu. Prepadoh se, napravih iskorak naprijed i shvatih da su joj cipele na nogama naopako obučene. Lijeva na desnu, desna na lijevu nogu.
Šta zna dijete šta je 500 kila! Uzme i nosi.
Kljus! Kljus! Kljus!
Sasvim čudno zabacuje svojim nogama, a gornji joj se dio tijela klati, baš kao onaj visuljak na starinskom zidnom satu. Prepadoh se, napravih iskorak naprijed i shvatih da su joj cipele na nogama naopako obučene. Lijeva na desnu, desna na lijevu nogu.
Šta zna dijete šta je 500 kila! Uzme i nosi.
Instinktivno i materinski pritrčah zaboravljajući gdje se nalazim, zašto sam se sakrila i zbog čega me dijete nipošto ne bi trebalo vidjeti u tom trenutku. Htjedoh je tu, nasred Titove ulice, postaviti u krilo i obuti joj te cipelice kako Bog zapovijeda.
Kako priđoh tako se jedna od teta stvori ispred mene i osorno mi uzviknu:
- Pobogu, ne prilazite joj! Pa, kad bi svi ljudi tako prilazili svojoj djeci mi nikad ne bi stigli gdje smo pošli.
- Ne bih... ali, cipele su joj naopako na nogama! Nju to žulja! Teško hoda. Ne može ovako kroz cijeli grad!
- Pustite cipele, molim Vas! – reče odurno i odlijepi dijete od mene.
Kako priđoh tako se jedna od teta stvori ispred mene i osorno mi uzviknu:
- Pobogu, ne prilazite joj! Pa, kad bi svi ljudi tako prilazili svojoj djeci mi nikad ne bi stigli gdje smo pošli.
- Ne bih... ali, cipele su joj naopako na nogama! Nju to žulja! Teško hoda. Ne može ovako kroz cijeli grad!
- Pustite cipele, molim Vas! – reče odurno i odlijepi dijete od mene.
Zatečena i pogubljena, popustih i odmaknuh se. Kćerka nastavi trapavo koračati, gledajući me tužnim očima. Pri tome još ispruži svoju ručicu i mahnu mi.
Ja nastavih koračati uz Titovu ulicu, plačući umjesto nje.
Ja nastavih koračati uz Titovu ulicu, plačući umjesto nje.
Ponekad se sjetim te scene (posebno sada kada unuka svako malo obuče svoje cipelice naopako) i uvijek mi bude muka.
Znam da sam toga dana misleći na vaspitačicinu grubu vaspitnu metodu mislila:
- Fauno jedna! DaBogda se nahodala s lijevom cipelom na desnoj i desnom na lijevoj nozi! I kljusala daBogda kroz cijelu čaršiju, ali da te mati gleda!
Znam da sam toga dana misleći na vaspitačicinu grubu vaspitnu metodu mislila:
- Fauno jedna! DaBogda se nahodala s lijevom cipelom na desnoj i desnom na lijevoj nozi! I kljusala daBogda kroz cijelu čaršiju, ali da te mati gleda!
Kad me popustio prvobitni bijes, prestala sam se ljutiti na njenu besćutnost. Možda je imala pravo. Ljutila sam se na sebe. Kako sam mogla dopustiti da me neko trećerazredni u životu mog djeteta, a odgovoran za naopako cipelarenje tog dana, grubo odgurne i pri tome mi održi pedagošku lekciju na sred ceste?! U dječijoj tjeskobi i klaćenju koje je posljedica nemarnosti osobe odgovorne za komociju mog djeteta u tom trenutku i njen zdrav hod ulicom? Zašto ja nisam odgurnula nju?
Kasnije sam shvatila da je upravo to stezanje i kljusanje u pogrešnim cipelama veoma važna lekcija u našim životima. Ako odbacim faktor previda jedne vaspitačice koja vodi dijete kroz cijelu čarsiju (tamo i ovamo) u naopačke obuvenim cipelama, te faktor mog popuštanja i izmicanja pred njenom besćutnošću, onda ostaje samo gola činjenica da djetetu nije bilo ni prvi ni poslednji put u životu da uskoči u pogrešne cipele, da pogrešno uskoči u cipele, da klapa, kljusa, da se klati od tjeskobe i naopakosti.
Ono što se broji u krivom cipelarenju je neodustajanje. Ona je, ipak, koračala i došla do cilja, klateći se usput. Čak je i predstavu odgledala, zapamtila sve u detalj i prepričala mi to kasnije. Pljeskala je takođe, uredno začešljana, u haljinici ukrašenoj samoupravljačkim volančićima sa nepravilno obuvenim cipelama na samupravljačkim i nejakim nožicama.
I meni je to bila velika lekcija u životu. Nikada više se nije pojavila nijedna osoba u životu mog djeteta koja joj je naopako obuvala cipele, stvarala tjeskobu i navodila je na klaćenje, a da sam joj izmakla i sklonila se... zbog pedagoških metoda.
I neće, dok sam živa.
Kad umrem... ja neću vidjeti kako ona nosi svoje cipele.
Znam samo da joj ni iz sjene ne bih mogla halaliti, ako osjeti kako je cipele stežu, žuljaju i krivo stoje na njenim pravim nogama, a da ih ne skine, ne šutne, ne pobuni se i ne obuje kako Bog zapovijeda.
Nema te vaspitačice, te pedagogije i tih cipela pred kojima treba pristati na krivi hod i tjeskobu.
Meni to nije imao ko reći, ali zato ja imam kome!
Ono što se broji u krivom cipelarenju je neodustajanje. Ona je, ipak, koračala i došla do cilja, klateći se usput. Čak je i predstavu odgledala, zapamtila sve u detalj i prepričala mi to kasnije. Pljeskala je takođe, uredno začešljana, u haljinici ukrašenoj samoupravljačkim volančićima sa nepravilno obuvenim cipelama na samupravljačkim i nejakim nožicama.
I meni je to bila velika lekcija u životu. Nikada više se nije pojavila nijedna osoba u životu mog djeteta koja joj je naopako obuvala cipele, stvarala tjeskobu i navodila je na klaćenje, a da sam joj izmakla i sklonila se... zbog pedagoških metoda.
I neće, dok sam živa.
Kad umrem... ja neću vidjeti kako ona nosi svoje cipele.
Znam samo da joj ni iz sjene ne bih mogla halaliti, ako osjeti kako je cipele stežu, žuljaju i krivo stoje na njenim pravim nogama, a da ih ne skine, ne šutne, ne pobuni se i ne obuje kako Bog zapovijeda.
Nema te vaspitačice, te pedagogije i tih cipela pred kojima treba pristati na krivi hod i tjeskobu.
Meni to nije imao ko reći, ali zato ja imam kome!
Nema komentara:
Objavi komentar