Mediha Šehidić
22. decembar 2015, Vienna, Austrija
Kad sam bila mlada i pocela raditi svoj prvi birokratski posao, ubrzo sam pocela otpuhivati i govoriti: Kako ljudi mogu raditi jedanteisti posao, jos ovako dosadan, sve do penzije?
Onda sam emigrirala i kako to obicno biva, imala u toj emigraciji razna zanimanja.
Uglavnom, dosadno nije bio. Toliko nije bilo dosadno da sam pocesto pozeljela da mi se vrati sva ubitacnost jednolicnog birokratskog posla i "ogranicenja" koja takav posao nosi sa sobom.
Ali, tike tike tacke, nema vise vracke.
Ubrzo nakon dolaska u ovu zemlju postala sam prodavacica cipela.
I mislim, da sam od svih poslova koje sam radila i obrazovanja koje sam sticala u zivotu, najvise naucila prodajuci cipele.
Uglavnom, dosadno nije bio. Toliko nije bilo dosadno da sam pocesto pozeljela da mi se vrati sva ubitacnost jednolicnog birokratskog posla i "ogranicenja" koja takav posao nosi sa sobom.
Ali, tike tike tacke, nema vise vracke.
Ubrzo nakon dolaska u ovu zemlju postala sam prodavacica cipela.
I mislim, da sam od svih poslova koje sam radila i obrazovanja koje sam sticala u zivotu, najvise naucila prodajuci cipele.
Lekcija broj jedan mi je bila da svaka cipela ima svog kupca.
Koliko puta smo se zakocenuli gledajuci tek otpakovanu novu kolekciju, misleci:
-Boze, ko ce ovo kupiti!
Ismijavali kreacije: spicaste, kicave, tubave, klimatave, sa sljokicama, sa baslijama, ljetne cizme, zimske sandale... svasta!
I gledali onda kako kupci ulaze i zastanu, samo sto se ne prekrste nad kolekcijom… pa upitaju: kupuje li ovo iko?
Onda u prodavnicu useta elegantna i lijepa Ruskinja, zena nekog novokomponovanog milonera i zadivljeno stane pred cipelom koju smo mi ismijali (ali koju sebi svakako ne bi mogli priustiti - kosta vise od pola nase plate) te pokaze frisko manikiranim prsticem, jedva nabadajuci: thirty-eight, please!
Uleti u cipelu i necete vjerovati: ona njoj savrseno odgovara. I stoji joj bas tako da joj pera odbiti ne mozes, a jos manje ismijati. Sve u savrsenom skladu: nokat, krzno, frizura, izraz lica i obuca na kraju.
To je ona. I njena cipela.
-Boze, ko ce ovo kupiti!
Ismijavali kreacije: spicaste, kicave, tubave, klimatave, sa sljokicama, sa baslijama, ljetne cizme, zimske sandale... svasta!
I gledali onda kako kupci ulaze i zastanu, samo sto se ne prekrste nad kolekcijom… pa upitaju: kupuje li ovo iko?
Onda u prodavnicu useta elegantna i lijepa Ruskinja, zena nekog novokomponovanog milonera i zadivljeno stane pred cipelom koju smo mi ismijali (ali koju sebi svakako ne bi mogli priustiti - kosta vise od pola nase plate) te pokaze frisko manikiranim prsticem, jedva nabadajuci: thirty-eight, please!
Uleti u cipelu i necete vjerovati: ona njoj savrseno odgovara. I stoji joj bas tako da joj pera odbiti ne mozes, a jos manje ismijati. Sve u savrsenom skladu: nokat, krzno, frizura, izraz lica i obuca na kraju.
To je ona. I njena cipela.
Ali, zajebanih bakica ima! Samo sto ne podignu svoju kevu i ne opucaju te po nosu, dok im preko usana sa profulanim karminom ispada: Pobogu, zar nemate nesto elegantno, a udobno?! To nije ni moja majka nosila!
I dok bakica natakari udobnu eleganciju, pa uz pomoc keve odseta iz radnje, tamo ugledamo neku 20-o godisnjakinju koja kupuje "o, weh" cipele, jer njoj je klasicna salonka horor predstava. Ruzna i dosadna... bas kao meni onomad moj prvi birokratski posao.
I dok bakica natakari udobnu eleganciju, pa uz pomoc keve odseta iz radnje, tamo ugledamo neku 20-o godisnjakinju koja kupuje "o, weh" cipele, jer njoj je klasicna salonka horor predstava. Ruzna i dosadna... bas kao meni onomad moj prvi birokratski posao.
Druga lekcija je bila: kad nesto prodajete, uvaljujete ili hvalite (to je intelektualni i najmudriji dio posla) morate dobro procijeniti kupca. Posebno onoga koji dolazi u pratnji druge osobe. I niposto zanemariti pratioca! Naprotiv! Pratilac je cesto puno vazniji igrac od samog kupca.
Znala sam, kad neki muskarac kupuje cipele, da uopste ne pricam s njim, nego sa njegovom zenom. Po stavu, ophodjenju, pogledu…bilo je jasno: Ovo je covjek koji bez zene ni cipele ne zna kupiti! Ili: Ovo je covjek koji bez zene ni cipele ne smije kupiti. Ovo je covjek koji je ozenio mamu, a mame uvijek najbolje znaju sta je dobro za njihovu djecu.
Pa, dok bi ih on snjirao onako, kao dijete - preko klinca, ja bih se obracala zeni, objasnjavajuci joj kako ta cipela ima anatomsko zracno leziste, kako je malo sire krojena po snitu H, kako gospodin ima vec izrazen “Hallux valgus” i kako ce mu bas ovaj snit muke olaksati.
Tek ako gospodja prihvati argumente, covjek ima cipelu na nozi, a i mi svoje procente.
Bilo je, doduse, i onih koji su uvijek uzimali cipele koje se ne dopadaju njegovoj zeni. Ako ona kaze: To nisu cipele za tebe… on zapne da bas te kupi. Jednom je jedna glasno rekla:
- Oprostite mu! Drzavni je sluzbenik. Oni su tako jednodimenzionalni.
Drzavni sluzbenik nije reagovao. Kupio je neke natikace u koje moze i bez naocala uskociti odmah iz kreveta kad progleda.
Lijepu, elegantnu cipelu smo slozili u kutiju. Meni bilo zao zene, njoj cipele, a jednodimenzionalnom nije bilo zao nikoga. Usao tersli, izasao tersli… Tu sam shvatila koliko je bitna promjena zanimanja u zivotu.
Znala sam, kad neki muskarac kupuje cipele, da uopste ne pricam s njim, nego sa njegovom zenom. Po stavu, ophodjenju, pogledu…bilo je jasno: Ovo je covjek koji bez zene ni cipele ne zna kupiti! Ili: Ovo je covjek koji bez zene ni cipele ne smije kupiti. Ovo je covjek koji je ozenio mamu, a mame uvijek najbolje znaju sta je dobro za njihovu djecu.
Pa, dok bi ih on snjirao onako, kao dijete - preko klinca, ja bih se obracala zeni, objasnjavajuci joj kako ta cipela ima anatomsko zracno leziste, kako je malo sire krojena po snitu H, kako gospodin ima vec izrazen “Hallux valgus” i kako ce mu bas ovaj snit muke olaksati.
Tek ako gospodja prihvati argumente, covjek ima cipelu na nozi, a i mi svoje procente.
Bilo je, doduse, i onih koji su uvijek uzimali cipele koje se ne dopadaju njegovoj zeni. Ako ona kaze: To nisu cipele za tebe… on zapne da bas te kupi. Jednom je jedna glasno rekla:
- Oprostite mu! Drzavni je sluzbenik. Oni su tako jednodimenzionalni.
Drzavni sluzbenik nije reagovao. Kupio je neke natikace u koje moze i bez naocala uskociti odmah iz kreveta kad progleda.
Lijepu, elegantnu cipelu smo slozili u kutiju. Meni bilo zao zene, njoj cipele, a jednodimenzionalnom nije bilo zao nikoga. Usao tersli, izasao tersli… Tu sam shvatila koliko je bitna promjena zanimanja u zivotu.
Ali, ono sto mi je ostalo ovako najupecatljivije je prodaja djecije obuce. Tamo sam zamrzila roditelje male djece. I svi smo, cim vidimo da u prodavnicu ulaze tete i cike sa malom djecom, bjezali iza stubova, trcali u lager, klanjali se babama sa stakama, samo da te male monstrume i njihove roditelje ne usluzujemo. Mislim, djeca su ok. Ali, mama i tata koji probaju djetetu od 12 i 14 mjeseci cipelu, pa ga puste da pravi svoje prve trapave i nesigurne korake postavljajuci pitanje: I, jesu li lijepe? Hocemo li ove ili one? Sta kazes, mausi?
Ili da pogledamo jos negdje?
A, "mausi" piski mirno u svoj pempars i hoda okolo dok mi cekamo da se to dijete koje ne zna jos pricati, ni cestito hodati, izjasni. I uvjeri nas da je zaljubljen bas u tu cipelu... i da ga ne zulja... i da mu nije tijesna i da mu nije velika.
Ili da pogledamo jos negdje?
A, "mausi" piski mirno u svoj pempars i hoda okolo dok mi cekamo da se to dijete koje ne zna jos pricati, ni cestito hodati, izjasni. I uvjeri nas da je zaljubljen bas u tu cipelu... i da ga ne zulja... i da mu nije tijesna i da mu nije velika.
Svake sezone je u djeciji odjel dolazio jedan bracni par ljekara. Imali su ordinaciju preko puta prodavnice i cetvero djece. Djeca su bila jedno drugom do uha.
Cudno mi je bilo da mladjem djetetu kupuju ponekad potupuno iste cipele koje skidaju starijem djetetu sa noge. Znaci, skine starijem djetetu plave cipele br. 24 sa noge i kupi nove cipele br. 25.
Mladjem dijetetu skida broj 23 sa noge i kupuje broj 24. Isti.
Tako gledajuci moze komotno napraviti rokadu i dati mladjem djetetu skoro nove cipele svog starijeg brata.
I upitam jednom zasto kupuju istu cipelu. Meni logicno da to obuju mladjem djetetu... nozica raste brzo... to je samo za jednu sezonu.
Ona se osmijehnula i rekla:
"Ne. To niposto. Niko ne treba da nosi tudje cipele, ako ne mora. Ako je nesto za jedno dijete dobro, ne mora znaciti da je to dobro i za drugo dijete. A, posebno ne moze biti dobro ono sto je jedno dijete vec razgazilo prema svojoj nozi, svom gazu, svom koraku. Ova i ovako razgazena cipela je bila idealna i komotna samo za njega. Ali nije za druge.
Mladje dijete neka razgazi svoju cipelu prema svojoj nozi, svom koraku i svom tempu...
Znam, izgleda kao bacanje novca. Ali, nije! Mozda ovako stedim na ortopedima. I ko zna cemu jos.
Znate, sto je za mene dobro, druge moze nazuljati. I obratno.
S odjecom je druga stvar.
Ali, cipela... svako mora sam razgaziti svoju cipelu da mu bude udobna. I sam je baciti ako ga zulja i ako mu je neudobna.
Obuca se posudjuje i nasljedjuje samo u nuzdi."
Cudno mi je bilo da mladjem djetetu kupuju ponekad potupuno iste cipele koje skidaju starijem djetetu sa noge. Znaci, skine starijem djetetu plave cipele br. 24 sa noge i kupi nove cipele br. 25.
Mladjem dijetetu skida broj 23 sa noge i kupuje broj 24. Isti.
Tako gledajuci moze komotno napraviti rokadu i dati mladjem djetetu skoro nove cipele svog starijeg brata.
I upitam jednom zasto kupuju istu cipelu. Meni logicno da to obuju mladjem djetetu... nozica raste brzo... to je samo za jednu sezonu.
Ona se osmijehnula i rekla:
"Ne. To niposto. Niko ne treba da nosi tudje cipele, ako ne mora. Ako je nesto za jedno dijete dobro, ne mora znaciti da je to dobro i za drugo dijete. A, posebno ne moze biti dobro ono sto je jedno dijete vec razgazilo prema svojoj nozi, svom gazu, svom koraku. Ova i ovako razgazena cipela je bila idealna i komotna samo za njega. Ali nije za druge.
Mladje dijete neka razgazi svoju cipelu prema svojoj nozi, svom koraku i svom tempu...
Znam, izgleda kao bacanje novca. Ali, nije! Mozda ovako stedim na ortopedima. I ko zna cemu jos.
Znate, sto je za mene dobro, druge moze nazuljati. I obratno.
S odjecom je druga stvar.
Ali, cipela... svako mora sam razgaziti svoju cipelu da mu bude udobna. I sam je baciti ako ga zulja i ako mu je neudobna.
Obuca se posudjuje i nasljedjuje samo u nuzdi."
Nisam se usudila da je pitam otkud to tako dobro zna. I koliko li je razgazenih cipela morala pronosati?!
Ali, sam se usudila da poslije njenog objasnjenja, sebe zapitam svasta nesto.
Ali, sam se usudila da poslije njenog objasnjenja, sebe zapitam svasta nesto.
I tako eto...
Poslije nisam vise prodavala cipele. Promijenila zanimanje. To me pocelo zuljati i znala sam da mogu vise, cak i u emigraciji.
Ali, i na ovom i na svim ostalim poslovima i djelovanjima u zivotu vidim isto:
1. Svaka roba ima svog kupca!
2. Nikad ne potcjenjuj sagovornika na osnovu onoga sto vidis, a posebno ne onoga ko ga prati!
3. Svako mora sam razgaziti svoju cipelu. Sto je dobro jednom bicu, ono drugo mozda zulja. I obratno.
Poslije nisam vise prodavala cipele. Promijenila zanimanje. To me pocelo zuljati i znala sam da mogu vise, cak i u emigraciji.
Ali, i na ovom i na svim ostalim poslovima i djelovanjima u zivotu vidim isto:
1. Svaka roba ima svog kupca!
2. Nikad ne potcjenjuj sagovornika na osnovu onoga sto vidis, a posebno ne onoga ko ga prati!
3. Svako mora sam razgaziti svoju cipelu. Sto je dobro jednom bicu, ono drugo mozda zulja. I obratno.
Nema komentara:
Objavi komentar