Mediha Šehidić
02. septembar 2018
Na ovom mjestu sam u januaru 1995. godine (nakon 24-satnog putovanja od Zenice do Zagreba sa djetetom od 10 godina) sjela da odmorim.
Kad sam polazila iz Zenice rekli su mi da u Zagrebu pazim, da nipošto ne mičem sa kolodvora, da prikrijem svoj bosanski dijalekt, da odmah siđem jedan sprat niže i kupim kartu za Beč.
Agencija je bila zatvorena kad je na kolodvor pristigao autobus pun poslednjih izlazećih Mohikanaca sa bosanskog tla.
Sjele smo baš ovdje, na ovo mjesto. Konobar nam je prišao i upitao šta želimo.
Zadrhtala sam i rekla:
- Kavu.
I napravila pauzu misleći hoću li pogriješiti ako za dijete poručim čaj. Postoji li za čaj neki hrvatski izraz?
Tiho sam dodala:
- I jedan čaj.
Konobar je bio ljubazan. Donio je kavu i čaj, mi smo popile i onda sišle u agenciju, u suterenu. Autobusom nismo mogle u Beč sa bosanskim pasošem tog hladnog januara 1995. godine. Rekoše mi:
- Samo avionom. Karte moraju biti povratne.
Dvije koštaju 731 DM.
Novac imam. Prodala sam automobil kad sam krenula. Tri i po hiljade njemačkih maraka nosim sa sobom. Sakrila sam ih u čizmicu. Tačnije, obula sam ih. Jer, rekli su mi da budem spremna na tom putu na pretresanje, na "skidanje" sa autobusa, na vraćanje i oduzimanje novca...do pfeninga.
Mislila sam, ako nas skinu i ako me budu pretresali, poslednje u što će pogledati je čarapa na nozi spakovana u zimskoj čizmici.
- Kako da platim te dvije avionske karte sada?
Kako da se usred jedne putničke agencije izujem, skinem čarapu i izbrojim 731 njemačku marku?
Izvinim se i kažem da moram izaći na trenutak. Trčim do toaleta, izuvam se, vadim novac iz čarape i trčim nazad. Karte kupljene.
Let je u 11 časova i 15 minuta.
U avionu pet civilnih lica i sami UNPROFOR-ci.
Kad sam polazila iz Zenice rekli su mi da u Zagrebu pazim, da nipošto ne mičem sa kolodvora, da prikrijem svoj bosanski dijalekt, da odmah siđem jedan sprat niže i kupim kartu za Beč.
Agencija je bila zatvorena kad je na kolodvor pristigao autobus pun poslednjih izlazećih Mohikanaca sa bosanskog tla.
Sjele smo baš ovdje, na ovo mjesto. Konobar nam je prišao i upitao šta želimo.
Zadrhtala sam i rekla:
- Kavu.
I napravila pauzu misleći hoću li pogriješiti ako za dijete poručim čaj. Postoji li za čaj neki hrvatski izraz?
Tiho sam dodala:
- I jedan čaj.
Konobar je bio ljubazan. Donio je kavu i čaj, mi smo popile i onda sišle u agenciju, u suterenu. Autobusom nismo mogle u Beč sa bosanskim pasošem tog hladnog januara 1995. godine. Rekoše mi:
- Samo avionom. Karte moraju biti povratne.
Dvije koštaju 731 DM.
Novac imam. Prodala sam automobil kad sam krenula. Tri i po hiljade njemačkih maraka nosim sa sobom. Sakrila sam ih u čizmicu. Tačnije, obula sam ih. Jer, rekli su mi da budem spremna na tom putu na pretresanje, na "skidanje" sa autobusa, na vraćanje i oduzimanje novca...do pfeninga.
Mislila sam, ako nas skinu i ako me budu pretresali, poslednje u što će pogledati je čarapa na nozi spakovana u zimskoj čizmici.
- Kako da platim te dvije avionske karte sada?
Kako da se usred jedne putničke agencije izujem, skinem čarapu i izbrojim 731 njemačku marku?
Izvinim se i kažem da moram izaći na trenutak. Trčim do toaleta, izuvam se, vadim novac iz čarape i trčim nazad. Karte kupljene.
Let je u 11 časova i 15 minuta.
U avionu pet civilnih lica i sami UNPROFOR-ci.
Svi su bili jako ljubazni prema nama. Jedan čovjek se (vjerovatno) sažalio na mene i dijete pa nam je nosio kofer do autobusa koji vozi na aerodrom. Niko me nije pitao kakav to dijalekt nosim sa sobom. Niko me ništa nije pitao, a i ja sam pitala samo ono što moram.
Došao je Beč. Došle smo mi Beču.
Često sam mislila, u onim prvim godinama, pa i nekim kasnijim kako je golema šteta za moje biće nastala baš onog trenutka kad me nisu "skinuli" sa autobusa, vratili mojoj kući i kad mi nisu oteli automobil iz čarape.
Često sam mislila, u onim prvim godinama, pa i nekim kasnijim kako je golema šteta za moje biće nastala baš onog trenutka kad me nisu "skinuli" sa autobusa, vratili mojoj kući i kad mi nisu oteli automobil iz čarape.
Kasnije više nisam mislila. Nisam imala ni vremena, ni volje.
Danas sam, u tranzitu, na zagrebačkom kolodvoru. Imam sat vremena...da presjednem i nastavim dalje.
- Jednu kafu, molim Vas! Dužu sa toplim mlijekom, ako može...
- Može, gospođo! Sjedite Vi, donijeću ja.
Sjedoh i pomislih:
- I čaj, za dijete!
- Jednu kafu, molim Vas! Dužu sa toplim mlijekom, ako može...
- Može, gospođo! Sjedite Vi, donijeću ja.
Sjedoh i pomislih:
- I čaj, za dijete!
Evo sjedim i nakon 23 godine plačem na istom onom mjestu kao ucmehana beba. Plačem one suze koje nisam pustila onda...plačem sve kave i kafe, plačem "kako se kaže čaj na hrvatskom", plačem sve strahove, laži i propagande, plačem sve ratove i sve sudbine u zimskoj čizmi, plačem sve one koje su "skinuli sa autobusa" i sve one koje su pustili...
Plačem jer su mi 1995. godine rekli: Ne mrdaj sa kolodvora! I ja, kao po nekoj kletvi, ne mrdnuh.
Plačem jer znam da onomad ja nisam iznijela automobil u čarapi i život u koferu - da bi to danas činilo moje dijete.
I njeno dijete...
Plačem jer znam da u Zagrebu ima toliko ljudi s kojima se može piti kava, kafa i čaj za dijete na svim jezicima svijeta... a ja nemam vremena.
Plačem i svijet me gleda, a meni svejedno.
Plačem jer su mi 1995. godine rekli: Ne mrdaj sa kolodvora! I ja, kao po nekoj kletvi, ne mrdnuh.
Plačem jer znam da onomad ja nisam iznijela automobil u čarapi i život u koferu - da bi to danas činilo moje dijete.
I njeno dijete...
Plačem jer znam da u Zagrebu ima toliko ljudi s kojima se može piti kava, kafa i čaj za dijete na svim jezicima svijeta... a ja nemam vremena.
Plačem i svijet me gleda, a meni svejedno.
Nema komentara:
Objavi komentar