Mediha Šehidić
19. august 2018
Bio jednom jedan dječak drugačiji od svih dječaka koji su prolazili našim školskim hodnikom. Na priredbama je recitovao, a možda to i nije bilo recitovanje... prije će biti da je to bilo govorenje. Dok je govorio cijelo njegovo biće pretvaralo se u Glas, a ja sam voljela reći da nam se obraća drug Glaščina.
Kasnije je od tog dječaka postala Glumčina. Bila sam jednom svjedokom jednog nastupa u kojem mu je polako ponestajalo tijela, ali glasa nije.
Kasnije je od tog dječaka postala Glumčina. Bila sam jednom svjedokom jednog nastupa u kojem mu je polako ponestajalo tijela, ali glasa nije.
Ne znam zašto mi je to večeras palo napamet. Možda zato što sam upravo završila sa čitanjem nove knjige njegovog mlađeg (i još uvijek dovoljno mladog) brata. Knjiga se zove "Kap veselja".
Nije ovo prva knjiga koju čitam, a koju potpisuje Selvedin Avdić, ali jeste knjiga na kojoj sam prebacila rekord u sporom čitanju. Nikada u životu nisam sporije pročitala jednu knjigu.
Prosječan čitalac kao što sam to ja, obično, knjige koje ga dosađuju čita sporo, nazor, reda radi... odlaže, nastavlja i presastavlja.
Knjiga "Kap veselja" nije dosadna knjiga i ja je nisam iz tog razloga sporo čitala. Namjerno sam je čitala polako, prekidala i zastajkivala iza nekih pasusa, iza poneke tjeskobe, strepnje i straha, nostalgije, paranoje, pogubljenosti, surovosti, nemoći, iza svakog tog lika koji živi u oronuloj zgradi grada u kotlini - pazeći da mi se ne desi da počnem u nekom od meni poznatih ljudi tražiti Dragicu, Arhitektu, Lombrosa, Kralja Banana, Verenu.... da ne uprostim, da se ne spletem i da ne zalutam u ovom čudesnom klupku raskošnih opisa, značenja, simbola, prodiranja.
Žao mi je što ne znam pisati recenzije da pismeno i lijepo dočaram svoj užitak pri čitanju "Kapi veselja". To vam je kao da u svoje ruke uzmete klupko isprepletenih sudbina različitih boja, iskušenja, opasnosti, razmišljanja, propadanja i nestajanja. To vam je kao da zaronite u neki međuprostor između dvije stvarnosti i dva sna u kojem je konstanta traganje i pomutnja jednog čovjeka simboličnog imena Miran koji se vraća tamo odakle je već bježao.
Nije ovo prva knjiga koju čitam, a koju potpisuje Selvedin Avdić, ali jeste knjiga na kojoj sam prebacila rekord u sporom čitanju. Nikada u životu nisam sporije pročitala jednu knjigu.
Prosječan čitalac kao što sam to ja, obično, knjige koje ga dosađuju čita sporo, nazor, reda radi... odlaže, nastavlja i presastavlja.
Knjiga "Kap veselja" nije dosadna knjiga i ja je nisam iz tog razloga sporo čitala. Namjerno sam je čitala polako, prekidala i zastajkivala iza nekih pasusa, iza poneke tjeskobe, strepnje i straha, nostalgije, paranoje, pogubljenosti, surovosti, nemoći, iza svakog tog lika koji živi u oronuloj zgradi grada u kotlini - pazeći da mi se ne desi da počnem u nekom od meni poznatih ljudi tražiti Dragicu, Arhitektu, Lombrosa, Kralja Banana, Verenu.... da ne uprostim, da se ne spletem i da ne zalutam u ovom čudesnom klupku raskošnih opisa, značenja, simbola, prodiranja.
Žao mi je što ne znam pisati recenzije da pismeno i lijepo dočaram svoj užitak pri čitanju "Kapi veselja". To vam je kao da u svoje ruke uzmete klupko isprepletenih sudbina različitih boja, iskušenja, opasnosti, razmišljanja, propadanja i nestajanja. To vam je kao da zaronite u neki međuprostor između dvije stvarnosti i dva sna u kojem je konstanta traganje i pomutnja jednog čovjeka simboličnog imena Miran koji se vraća tamo odakle je već bježao.
Evo sklopih korice i rekoh: Piščina!
Zato sam se valjda sjetila i brata, Glaščine i Glumčine.
Ne... neću uprostiti i reći da sam ponosna što je Selvedin naš zenički pisac. Jer, on to nije.
Selvedin Avdić je svjetski pisac. I ja to moram glasno reći.
Ne... neću uprostiti i reći da sam ponosna što je Selvedin naš zenički pisac. Jer, on to nije.
Selvedin Avdić je svjetski pisac. I ja to moram glasno reći.
Nema komentara:
Objavi komentar