Mediha Šehidić
30. august 2018
Sedamnaest i po godina. Ni dijete, ni žena.
Kad god bih ugledala jednog momka zbunila bih se. Trapavo. Neprofinjeno. I umjesto da usporim ja bih ubrzavala korak, umjesto da pogledam, napravila bih se da ga ne vidim... kao zamišljena sam i kao moram profurati jer žurim nikuda.
Kad bih bila sigurna kako sam se odmaknula dovoljno daleko da se ne primjeti moja nedorasla zbunjenost, poželjela bih da me neki orkančić zakovitla i vrati ponovo tamo odakle sam došla da još jednom prođem pored njega.
Trajalo je to cijelo jedno školsko tromjesečje. Možda i duže. Vrijeme nam često ubije osjećaj za vrijeme.
Jednom prilikom prolazi on, a prolazim i ja... sve isto, samo moja brzina ne bi dovoljno brza, tako da me momak pozdravio, pa zastao... pa zastala i ja.
Grlo mi se suzilo kao da sam trčala za autobusom, uletjela u poslednjem trenutku i tako zadihana prošaputala: Jednu kartu do Crkvica!
Jer jesam... upravo sam bila krenula u Crkvice. Na groblje.
Ne sjećam se tačno šta je stalo u par rečenica koje progovorismo. Sjećam se samo da je momak, valjda iz želje da bude duhovit, uz ono neizostavno:
- Hajd' ćao! - dodao:
- Zalij mamu i pozdravi cvijeće!
- Hoću! - rekoh i produžih.
Kad god bih ugledala jednog momka zbunila bih se. Trapavo. Neprofinjeno. I umjesto da usporim ja bih ubrzavala korak, umjesto da pogledam, napravila bih se da ga ne vidim... kao zamišljena sam i kao moram profurati jer žurim nikuda.
Kad bih bila sigurna kako sam se odmaknula dovoljno daleko da se ne primjeti moja nedorasla zbunjenost, poželjela bih da me neki orkančić zakovitla i vrati ponovo tamo odakle sam došla da još jednom prođem pored njega.
Trajalo je to cijelo jedno školsko tromjesečje. Možda i duže. Vrijeme nam često ubije osjećaj za vrijeme.
Jednom prilikom prolazi on, a prolazim i ja... sve isto, samo moja brzina ne bi dovoljno brza, tako da me momak pozdravio, pa zastao... pa zastala i ja.
Grlo mi se suzilo kao da sam trčala za autobusom, uletjela u poslednjem trenutku i tako zadihana prošaputala: Jednu kartu do Crkvica!
Jer jesam... upravo sam bila krenula u Crkvice. Na groblje.
Ne sjećam se tačno šta je stalo u par rečenica koje progovorismo. Sjećam se samo da je momak, valjda iz želje da bude duhovit, uz ono neizostavno:
- Hajd' ćao! - dodao:
- Zalij mamu i pozdravi cvijeće!
- Hoću! - rekoh i produžih.
Od tog trenutka i te rečenice koja je bila izrečena s namjerom da me nasmije, moja zaljubljenost splasnula je kao mjehur od sapunice. On nije mogao znati da ja stvarno zalijevam mamu preko cvijeća. I da svaki put kad prilazim njenom mezaru prvo pozdravim cvijeće.
Poslije toga sam opet ubrzano prolazila i nisam se više morala praviti da ga ne vidim kad ga vidim. Jer, te postavke u čovjeku regulisane su tako da kad nekoga ne želiš vidjeti - ne vidiš ga sve da ti zakrči milion puteva.
Prije nekoliko godina u Zenici sam slučajno opet vidjela tog čovjeka. Nije prošao pored mene, visio je zakucan na banderu koja služi kao oglasna ploča nedaleko od zgrade u kojoj živim. PIše da je umro u 54-godini života.
Ožalošćeni roditelji.
Stresem se. On je umro kao nečije dijete što se meni, hvala Bogu, ne može dogoditi.
I onda mi kroz glavu prođe ono:
- Zalij mamu i pozdravi cvijeće!
Stresem se. On je umro kao nečije dijete što se meni, hvala Bogu, ne može dogoditi.
I onda mi kroz glavu prođe ono:
- Zalij mamu i pozdravi cvijeće!
Suzilo mi se grlo... kao kad potrčiš za autobusom i ne stigneš ga. Ovaj put nisam imala priliku da dođem do glasa i do čovjeka, te da prozborim:
- Nije bilo ništa strašno u onome što si onomad rekao. Strašno je bilo samo ono što sam ja živjela. Tvoja radost nije se stapala sa mojom tugom. Tvoja svjetlost nije dotakla moj mrak. To je bilo sve.
I sada ja, ponekad, odem da zalijem mamu i pozdravim cvijeće.
- Nije bilo ništa strašno u onome što si onomad rekao. Strašno je bilo samo ono što sam ja živjela. Tvoja radost nije se stapala sa mojom tugom. Tvoja svjetlost nije dotakla moj mrak. To je bilo sve.
I sada ja, ponekad, odem da zalijem mamu i pozdravim cvijeće.
Nema komentara:
Objavi komentar