Mediha Šehidić
29. august 2018
Moju majku - najmlađe dijete u porodici i njenu sestru - najstarije dijete u porodici, dijelila je starosna razlika od cijelih sedamnaest godina.
Viđale bi se jednom ili eventualno dva puta godišnje kad bi moja Fadila sa djecom krenula svojoj majci u posjetu. Tačnije na rad, jer posjeta neni svakog tog ljeta značila je samo puno posla za moju majku, nije to bilo nikakvo izležavanje, nikakvo gostovanje i nikakav godišnji odmor. Ipak, ona je sve do svog
poslednjeg pokreta provodila ljeta kod majke po ustaljenom programu tako što bi krečila, preslagala, prala, krpila, okopavala, vukla vodu sa čatrnje, kuhala, a kasnije i kupala njeno staračko i zgureno tijelo na kojem su visile dvije onemoćale ruke sa nabreknutim šakama iskočenih žila, otupjelih prstiju i polomljenih noktiju.
Viđale bi se jednom ili eventualno dva puta godišnje kad bi moja Fadila sa djecom krenula svojoj majci u posjetu. Tačnije na rad, jer posjeta neni svakog tog ljeta značila je samo puno posla za moju majku, nije to bilo nikakvo izležavanje, nikakvo gostovanje i nikakav godišnji odmor. Ipak, ona je sve do svog
poslednjeg pokreta provodila ljeta kod majke po ustaljenom programu tako što bi krečila, preslagala, prala, krpila, okopavala, vukla vodu sa čatrnje, kuhala, a kasnije i kupala njeno staračko i zgureno tijelo na kojem su visile dvije onemoćale ruke sa nabreknutim šakama iskočenih žila, otupjelih prstiju i polomljenih noktiju.
Sva djeca moje nene bila su rasuta po bijelom svijetu osim najstarije kćeri koja je stanovala u ljubinjskoj čaršiji i u čijem stanu su se prelamale sve te posjete nenine djece, unuka i svih, u prolazu viđenih, bratića i sestrića. Bilo je, valjda, neko nepisano pravilo da se po izlasku iz voza u Čapljini, tu načini prvi odmor, popije prva kafa i sok, pojedu vrući peskimeti pa tek onda ide neni u njenu osamu i okorjelost staračkog životarenja na selu.
Tetka Fata imala je dvije kćerke. Dvije prave krasotice. Bile su starije od mene, jedna preko deset, a druga možda i petnaest godina. Cijenim da je meni tog ljeta moglo biti nekih desetak godinica i sjećam se kako sam u pauzi i odmoru kod te tetke, a na putu iz Zenice u carstvo neninog opustjelog života i tvrdokornost hercegovačkog sela smještenog na zemlju sunca i kamena, sjedila u ćošku sobe i sa oduševljenjem gledala tetkinu lijepu i odraslu kćer kako se sprema da iziđe napolje. Na njoj crveni samtani tregeršos, kosa duga, crna i sjajna, krupne tamne oči, zubi biseri, noge k‘o pivske flaše ili što bi naš čovjek uprostio i rekao: Ma, gori!
Djevojka kao plamen.
Tetka se nakašljala, pa preko cigara koji je uvijek visio na kutu usana, pomalo ironično i otežući dobacila:
- Jel' se to opet dokobelj'o onaj Đeneral?
- Admiral, majko! Admiral! - odvrati joj kćerka sasvim mirno i preskačući majčin ton.
- Ah, znam da je neki čin! - reče tetka naglašavajući ono „čiiiiin“.
- Eto, jest! - uzvrati kćerka.
Tetka se onda okrenula prema mojoj majci i odmahujući glavom rekla:
- N‘aki se pjesnik oko nje mota. Svako malo, eto ga u Ljubinje. Pjesme joj piše, u knjigu je turio. Velim joj: Satka, dijete! Neka te u knjizi, al' ne miči iz nje. Taj te nahranit‘ neće. Na početku piše pjesme, a kad te ispiše novu teku traži. Ne'š, duše mi moje, od tog poživit‘, a ni pojest‘ dobro. Njihove ljubavi traju taman onoliko koliko i pisanje pjesme ili knjige koju k’o biva samo tebi sklapaju. A i Bosa mi je rekla da se malo leluja. Kaže da ne može od prve potrefit‘ ulaz u hotel. Pritisak mu se poremetio, od poezije haman, pa ga zaljulja svako malo. Doduše, jest kod njih gore u oblacima i zrak malo gušći. Sve Boga molim da nađe sebi novu muzu i kloni se ove naše čaršije. Eto, jel‘ to za nju?! De ti reci! - upitala je tetka moju majku iako smo svi znali i osjetili da to uopšte nije bilo pitanje upućeno sestri.
- Ama, majko! Gdje se gasiš, svega ti? – doviknula je već spakovana Satka i zakolutala očima.
- Lako ti je mater ugasit‘! – uzviknula je tetka – Ugasi ti, bolje je, tog Đenerala. Dok je na vrijeme!
Satka se okrenula, mahnula rukom, pozdravila i nestala preko vrata. Tetka se onda, bez imalo ironije, sasvim ozbiljno i tiho, obratila sestri:
- Jest‘ bogami, dovez'o je se n‘aki pjesnik. Eno mu izašla zbirka. Unutra pjesma kako je volio jednu Satku u Ljubinju, a vjetrovi puhali, a on ček’o, a Cernicom se lišće kolutalo, a dahovi neki, aaa neštooo.. i sve sa imenom joj. Bogami mi je briga golema. Znaju oni obanđijati sa riječima. Nije se sa šejtanlukom igrati. Poleti žensko k‘o muha na nedžaset. A on vazda pijan k‘o letva. U oblacima snije, a u alkoholu se kupa.
Djevojka kao plamen.
Tetka se nakašljala, pa preko cigara koji je uvijek visio na kutu usana, pomalo ironično i otežući dobacila:
- Jel' se to opet dokobelj'o onaj Đeneral?
- Admiral, majko! Admiral! - odvrati joj kćerka sasvim mirno i preskačući majčin ton.
- Ah, znam da je neki čin! - reče tetka naglašavajući ono „čiiiiin“.
- Eto, jest! - uzvrati kćerka.
Tetka se onda okrenula prema mojoj majci i odmahujući glavom rekla:
- N‘aki se pjesnik oko nje mota. Svako malo, eto ga u Ljubinje. Pjesme joj piše, u knjigu je turio. Velim joj: Satka, dijete! Neka te u knjizi, al' ne miči iz nje. Taj te nahranit‘ neće. Na početku piše pjesme, a kad te ispiše novu teku traži. Ne'š, duše mi moje, od tog poživit‘, a ni pojest‘ dobro. Njihove ljubavi traju taman onoliko koliko i pisanje pjesme ili knjige koju k’o biva samo tebi sklapaju. A i Bosa mi je rekla da se malo leluja. Kaže da ne može od prve potrefit‘ ulaz u hotel. Pritisak mu se poremetio, od poezije haman, pa ga zaljulja svako malo. Doduše, jest kod njih gore u oblacima i zrak malo gušći. Sve Boga molim da nađe sebi novu muzu i kloni se ove naše čaršije. Eto, jel‘ to za nju?! De ti reci! - upitala je tetka moju majku iako smo svi znali i osjetili da to uopšte nije bilo pitanje upućeno sestri.
- Ama, majko! Gdje se gasiš, svega ti? – doviknula je već spakovana Satka i zakolutala očima.
- Lako ti je mater ugasit‘! – uzviknula je tetka – Ugasi ti, bolje je, tog Đenerala. Dok je na vrijeme!
Satka se okrenula, mahnula rukom, pozdravila i nestala preko vrata. Tetka se onda, bez imalo ironije, sasvim ozbiljno i tiho, obratila sestri:
- Jest‘ bogami, dovez'o je se n‘aki pjesnik. Eno mu izašla zbirka. Unutra pjesma kako je volio jednu Satku u Ljubinju, a vjetrovi puhali, a on ček’o, a Cernicom se lišće kolutalo, a dahovi neki, aaa neštooo.. i sve sa imenom joj. Bogami mi je briga golema. Znaju oni obanđijati sa riječima. Nije se sa šejtanlukom igrati. Poleti žensko k‘o muha na nedžaset. A on vazda pijan k‘o letva. U oblacima snije, a u alkoholu se kupa.
- Pusti je! - reče moja mati. - Što joj više govoriš protiv njega biće joj slađe. Pametna je ona i vjerujem da tačno zna šta hoće i šta joj treba. Nemoj tako i nemoj pred njom.
Tetka potom skoči, iz vitrine izvadi tanku knjižicu, pa je turi mojoj majci u šake. Počeše listati i dođoše do pjesme u kojoj Đeneral piše kako voli jednu Satku iz jednog Ljubinja i kako diše njenim dahom… dalje se ne sjećam.
Kad su se majka i tetka prebacile na porodične teme iz drugog kruga, ja sam uzela tu tanku zbirku poezije u šake i čitala. Nisam se mogla, naravno, sa svojih tankih deset godinica razumjeti u poeziju, u ljubav još manje, a tek u činove se nisam razumjela nikako… ali, uprkos nerazumijevanju i nedoraslosti znam da sam onako kržljava, majušna i zaboravljena u tom ćošku tetkine sobe, poželjela da i mene nekad neko stavi u pjesmu ili u knjigu zato što me voli, što me treba i čeka bez obzira što pušu hladni vjetrovi, što ponestaje daha i što komšinica Bosa kaže da ta pojava ne zna hodati pravo.
Ne sjećam se kako se zvala zbirka koju sam držala u rukama, ni pjesama se ne sjećam. Znam samo da su korice bile narandžaste boje, da je knjiga bila tanka i da se autor Narandžaste zbrike pjesama zvao Admiral Mahić.
Kad su se majka i tetka prebacile na porodične teme iz drugog kruga, ja sam uzela tu tanku zbirku poezije u šake i čitala. Nisam se mogla, naravno, sa svojih tankih deset godinica razumjeti u poeziju, u ljubav još manje, a tek u činove se nisam razumjela nikako… ali, uprkos nerazumijevanju i nedoraslosti znam da sam onako kržljava, majušna i zaboravljena u tom ćošku tetkine sobe, poželjela da i mene nekad neko stavi u pjesmu ili u knjigu zato što me voli, što me treba i čeka bez obzira što pušu hladni vjetrovi, što ponestaje daha i što komšinica Bosa kaže da ta pojava ne zna hodati pravo.
Ne sjećam se kako se zvala zbirka koju sam držala u rukama, ni pjesama se ne sjećam. Znam samo da su korice bile narandžaste boje, da je knjiga bila tanka i da se autor Narandžaste zbrike pjesama zvao Admiral Mahić.
Satka je, naravno, poslušala majku. Ili sebe, to ne znam. Nikada nisam pitala. Kad nečeg više nema svi se ponašamo kao da ga nije ni bilo jer su nas naučili da je samo to i tako pristojno. Praviti se kao da nije ni postojalo.
Ljubav pjesnikova trajala je taman onoliko koliko i pisanje "Narandžaste zbirke“. Kako je to tetka mogla sve znati i predvidjeti, takođe mi nije poznato.
Ljubav pjesnikova trajala je taman onoliko koliko i pisanje "Narandžaste zbirke“. Kako je to tetka mogla sve znati i predvidjeti, takođe mi nije poznato.
Sudbina je htjela da se Satka poslije pristojno uda, baš onako kako je njena majka priželjkivala – za intelektualca koji nije pisao pjesme, nije lelujao po čaršiji i koji je kao rijetko koji čovjek vodio računa o svojoj djeci i porodici.
Onda je ona umrla. Bila je jako mlada i do kraja nestvarno lijepa. Dohakala joj je pjesnička bolest. Nije se najbolje snalazila u ovom svijetu, pa je sebi napravila svoj mali svijet u kojem su puhali neki drugi vjetrovi. Ako postoji sreća u umiranju i ostavljanju male djece, onda je ona morala umrijeti sretna i potpuno mirna zato što svoju djecu ostavlja ovom čovjeku da na njih pazi i da ih vodi kroz život... kad ona već nije mogla, nije znala, nije stigla.
Onda je ona umrla. Bila je jako mlada i do kraja nestvarno lijepa. Dohakala joj je pjesnička bolest. Nije se najbolje snalazila u ovom svijetu, pa je sebi napravila svoj mali svijet u kojem su puhali neki drugi vjetrovi. Ako postoji sreća u umiranju i ostavljanju male djece, onda je ona morala umrijeti sretna i potpuno mirna zato što svoju djecu ostavlja ovom čovjeku da na njih pazi i da ih vodi kroz život... kad ona već nije mogla, nije znala, nije stigla.
A "Đeneral"?!
On je volio još mnogo puta u svom životu. Mnogo je još imena poslije Satkinog u svoje pjesme "turio". I dalje bi rijetko kada od prve i pravo potrefio ulaz u hotel. Lelujao se kroz život, na neki svoj način, visokom cijenom plativši slobodu koju je živio. Ili pravom cijenom... otkud bi mi to mogli znati?!
Sve do dana kad je i sam zaklopio sve svoje korice i odložio sve svoje činove.
On je volio još mnogo puta u svom životu. Mnogo je još imena poslije Satkinog u svoje pjesme "turio". I dalje bi rijetko kada od prve i pravo potrefio ulaz u hotel. Lelujao se kroz život, na neki svoj način, visokom cijenom plativši slobodu koju je živio. Ili pravom cijenom... otkud bi mi to mogli znati?!
Sve do dana kad je i sam zaklopio sve svoje korice i odložio sve svoje činove.
- Tat, taština i tišina! - rekao je na kraju svog kraja Đeneral Admiral. Mahić. Poglavica svih oblaka.
Nema komentara:
Objavi komentar